Arsen Dedić, duh sveti dalmatinske šansone

24.Kolovoz.2012, 10:04 admin

Dedić je, bez plana i umišljaja, pa i kad ga fizički tu nije bilo, ‘Šibenik’ činio drugačijim od svih drugih ‘zabavnih’ festivala i estradnih derneka

Naprosto se ne mogu stotinu puta na dan rukovati, otrpjeti i primiti toliko lažnih poljubaca, neprestano govoriti o sebi i objašnjavati sebe... Zato sam iznova rekao – nema više! Molit ću fino, pustite me iz “koljektiva”!

E pa Arsene, neće ići! Uz puno uvažavanje svega što mi je odavno rekao, a, ako se ne varam, citirani navod je iz jednog intervjua iliti našeg razgovora ugodnog od prije desetak “i kusur“ godina, još jednom će morati otrpjeti “koljektiv”. Doduše, ovaj put riječ je o onome koji mu je zacijelo najmanje mrzak: onaj njegov, šibenski.

Kud baš na me...

“Kud baš na me”, zacijelo će kazati, no nekim se stvarima ne da uteć. Pa tako ni srebrnom šibenskom “Šansonjeru” u rukama glazbenika koji je pojam dalmatinske šansone iliti autorske pjesme, mahom sam i izmislio. Ako već niste shvatili, Arsen Dedić, pjesnikov bratić i tihi obrtnik glazbenog usmjerenja, večeras će u Šibeniku, na pozornici petnaestog obljetničarskog izdanja Festivala dalmatinske šansone, dobiti još jedno iznimno priznanje.

Posebnog srebrnoga dvostrukog “Šansonjera”, odlivenog baš za tu jedinstvenu priliku, Arsen prima i kao priznanje za petnaest godina autorske i izvođačke (sve)prisutnosti na festivalu, ali i kao autor prve najizvođenije festivalske skladbe “Šibenske neviste”, danas već čvrstog standarda gornjeg doma domaće šlageristike, koji je na prvom festivalu sjajno otpjevela Ona. Nevista. Gabi Novak.

Šibenčani(n) kontra struje

Ako su ubojiti tandem Branko Viljac & Duško Šarac otac i sin festivala koji je, eto, “baš lipo uvatija”, Arsen mu je – duh sveti. Ne samo zbog spomenute “Šibenske neviste”, koja je već te prve festivalske godine u sjajnoj Gabinoj izvedbi podigla visoko ljestvicu, učinivši je trajno nedostižnom za sezonsku estradnu sitnež i švercere šlagerskog bofla, niti pak samo zbog založenog ugleda koji je festivalu bio najveća vjerodajnica. Jer Arsen je, bez plana i umišljaja, pa i kad ga fizički tu nije bilo, “Šibenik” činio drugačijim od svih drugih “zabavnih” festivala i estradnih derneka, bez kojih ne ide ljetna sezona.

Dok su splitski festivali, i to oba, umirali pjevajući, usput kramareći vlastitu bolju prošlost naizgled lukrativnim, no pogubnim nagodbenjačkim savezom s najnižim ukusom, “Šibenik” je krenuo drugim putem. Životnijim, opuštenijim, zanimljivijim, glazbeno kvalitetnijim... Kao da je samo Arsenovo prisustvo davalo Viljcu i Šarcu i poticaj i alibi za sve ono “drukčije” što se, od povratničkog nastupa “Miovaca” pa do trijumfalnih uzleta novih pop snaga, događalo na maloj pjaceti stiješnjenoj između katedrale i gradske vijećnice.

Stoga je i te kako zavodljiva, pa makar i ne bila stoposto točna, teza o nekoj sudbinskoj vezi šibenskog Kantautora i šibenskog Pjevača. Konačno, ako je Arsen od ranih šezdesetih naovamo bio “estradno neprilagođen” kantautor, koji je tvrdoglavo išao svojim putem, bježeći od “opće vike i panike, velikih glasova, velikih parada, velikih aranžmana”, i šibenski je Festival od početka bio pozornica i medij za neočekivana i naizgled čudna, no meka srastanja dalmatinske tradicijske pjesmarice i “klasične” šlageristike, autorske pjesme i suvremenijih glazbenih formi. I baš kao što su Arsenove skladbe, u vremenima kad je kantautorstvo bilo eksces, a ne moda, stršale visoko iznad konkurencije zbog i te kako prepoznatljivog timbra jake autorske osobnosti, uz izvedbu lišene dreke i populističkog dranja, i Belanov je hitoidni “šibenskofestivalski” pop-rock s beatlesovskim harmonijama i dalmatinskim sentimentom bio svjetlosnim godinama daleko od estradne konfekcije.

No, vratimo se Arsenu. Hit je za hitit Premda je na estradnu scenu stupio ne bi li se skupilo štogod za bavljenje ozbiljnijim umjetničkim disciplinama glazbenika, koncert-majstora i pjesnika, Arsen se kao glazbenik i kao pisac potvrdio prvenstveno djelujući u naizgled populističkom prostoru “primijenjene poezije” i “popularne glazbe”. Bez obzira bila ona namijenjena festivalima, filmovima, televizijskim serijama, kazališnim predstavama ili nekoj drugoj glazbenoj niši, Arsenova je “produkcija” uspjevala biti vraški komunikativna, zabavna, uzbudljiva, no nikad populistički banalna.

Jer, “hit je za hititi”, duhovito je govorio Arsen, ne želeći hodati niz dlaku već – po svoju. Još u osamdesetima je tako, i to nakon objavljivanja bestselerske i hvaljene zbirke “Brod u boci”, istupio iz Hrvatskog društva književnika ne bi li se, kako je sam govorio, posve oslobodio pjesničkog imperativa. Kao autor koji nije želio biti “pjesnik”, već “samo ono što su Brel i Aznavour”, odnosno metaforički “pjesnikov bratić”, Arsen je postigao mnogo i neusporedivo više od svih onih silnih kvazi-pjesnika s kubikažom objavljenih knjiga ili pak novokomponiranih “poeta” koje su gurali u udžbenike.

Brel iz Tesline ulice

Nije to iz prsta isisana “dijagnoza”, već notorna istina. Baš kao i sljedeća tvrdnja da je baš Arsen više od ikoga širio estetske obzore i dosege šlageristici, potpisujući “usput” skladbe koje su, postavši čak i hitovi za masovnu uporabu, udarile temelje domaćoj autorskoj pjesmi – rečenoj šansoni. Jednom sam zapisao da je blagoslovljen talentom i duhovitošću, šarmom i lucidnošću te naoružan, kad je to ustrebalo, cinizmom, Arsen mahom brodio sam kontra matice, uspijevajući, za divno čudo, i kao usamljeni “čagalj” bez podrške čopora, osvojiti i publiku i kritiku.

Arsen Dedić, glazbenik s diplomom flautista, skladatelj “lakih” i “ozbiljnih” glazbenih komada, pjesama za djecu i odrasle, filmske i kazališne glazbe, glazbe iza TeVe serije i crtiće, vraški talentirani slikar autodidakt, nagrađivani pjesnik s impresivnim opusom..., ipak je prije i poslije svega, Arsen kantautor. Arsen glazbenik koji je ispisao i otpjevao cijeli jedan soundtrack naših “nježnih”, ali i onih zrelih godina. Arsen šansonjer koji posve sigurno neće skončati niti kao Howard Hughes niti nadrljati kao Franjo Kluz. Jer Arsen Dedić je, odavno sam to kazao i napisao, mnogo bliži Docu Hollidayu, koji je došao tiho i ušao u legendu.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

Šansona 2019